Divlji luk miriše, đurđica ne; vrganj hrani, žučara vara. Stariji uče djecu da svaku nepoznatu gljivu ostave u šumi, a svaku znanu ponesu s mjerom. Ne čupaj korijenje biljaka koje se obnavljaju iz zemlje, ne pustoši mjesto, ostavi plodove za ptice i kukce. Etika branja nije zabrana, nego obećanje da će se košara puniti i sljedećih proljeća.
Na strmim livadama korak bez žurbe spašava gležnjeve, a štap daje ritam. Prognoza u planinama je ćudljiva: oblaci prekrivaju grebene brže nego što baguette stvara koricu. Nauči čitati vjetar, slušaj zvuk zvona s pašnjaka, odredi točku povratka prije magle. Ponekad je najveća hrabrost reći dosta i čuvati radost za sljedeći sunčan dan.
Kiselo zelje mjehuri tiho kao potok, krastavci postaju hrskavi uz kopar, a sirupi od smrekinih vrhova zadržavaju proljetni miris u staklu. Fermentacija nije čarolija, nego čista praksa: sol, vrijeme, temperatura i strpljenje. Učenje dolazi iz promatranja: bilježi dane, kušaj male porcije, prilagođavaj omjere. Ono što nastaje hrani tijelo, ali još više sačuva uspomene i zajedničke večere.
Dim iz bukovih cjepanica nježno obavija meso, a propuh u sjeniku čuva gljive od vlage. U kolibama sir zrije na daskama koje mirišu na ljeto, razvijajući koru i karakter s pašnjaka. Strpljenje se isplaćuje u svakom rezu, uz komad kruha i gutljaj vina. Ovdje tehnike nisu moda, nego iskustvo potvrđeno hladnim zimama i skromnim, mudrim obiljem.
U lijevanom loncu krčka ječam s gljivama, mrkvom i komadićem suhog mesa; vrijeme povezuje okuse bez žurbe. Dodaje se lovor, grančica timijana i prstohvat papra, a kruh kao spužva upija čaroliju. Ovakva jela ne traže spektakl, nego pažnju i strpljenje. Dok vani pada snijeg, unutra raste mir, razgovor i osjećaj da je svijet točno kako treba.